Potres

Četvrtak je, mjesec lipanj, godina 2013. Živim u malom naselju u jednoj od drvenih koliba zajedno s roditeljima i sestrom. Imali smo sreće jer smo preživjeli.

Prošle godine doživjeli smo potres, najveći otkada je čovječanstva. Zapravo bilo je to niz potresa koji su se događali diljem našeg lijepog planeta. Zemljine litosferne ploče plesale su svoj ples smicanja i podvlačenja, i nekom ludom, nikad viđenom ritmu. Vulkani su poludjeli izbacujući pepeo i smrvljene stijene, dok su im se padine krvavo presijavale u rijekama lave. Puno ljudi je poginulo. Zaustavljeni su u svakodnevnici. Njihovi poslovi i škole, razmirice i oholosti, ljubavi i zlobe postali su besmislica. Jedino bitno postalo je kako preživjeti, kako se suprotstaviti ovoj sili prirode, kako umiriti majčicu Zemlju.

Kada su se potresi sveli na tek manja podrhtavanja, preživjeli su se morali brzo pribrati. Kuće su bile porušene, sve u potpunom kaosu. Nisu više postojale ni vlade ni države. Počela je najveća obnova.

Ljudi su se udružili u manje zajednice, poput ove u kojoj ja živim. Imamo i vođu, jednog iskusnog vatrogasca koji je svima puno pomogao. Učimo nove stvari, privikavamo se na nove uvjete života na drugačijoj Zemlji. Gradimo nove domove nimalo nalik onima u kojima smo živjeli. Zemlja se smirila, bar se nadamo da je tako. Ipak to je samo nada, jer ćudljiv je taj naš planet. Ne možemo još uvijek prodrijeti u njegove tajne, preduhitriti promjene i spriječiti katastrofe.

Možemo samo pokušati živjeti u skladu s prirodom i poštovati njenu snagu. Možemo se svakog jutra probuditi i biti sretni jer smo živi.

Vito Petriš, 5.D

Prirodne nepogode

Svaki dan svjedoci smo svega onog što se događa u svijetu putem različitih medija. Najviše volim pogledati na TV-u neke humanitarne događaje kad se i sam, barem jednim pozivom telefonom, uključim u te vrijedne akcije. Ali rastuže me oni tužni i nesretni događaji, kao što su poplave, požari, potresi i grozne oluje. One se događaju sve češće i priroda kao da je poludjela, sve više uzima ljudskih života. Mislim da je za neke katastrofe kriv sam čovjek, jer stalno uništava i iscrpljuje ovu našu nesretnu Zemlju, a ona onda pokaže svoje pravo lice.

Najstrašnije mi je kad vidim svoje vršnjake koje je zadesilo neko elementarno zlo, bez svojih najbližih ili razorenih domova koje su gradili godinama, a potres ili poplava im je sve odnijela za par minuta. Ostanu im samo sjećanja i uspomene da su nekad negdje imali sve, a sada nemaju ništa. Tada me toliko zazebe oko srca da bih mogao otići tamo gdje se to dogodilo i ponuditi im sve što imam i svoje prijateljstvo.

Nadam se da nikada neću morati preživjeti sve strahote koje su preživjeli mnogi moji vršnjaci, te da će me ta hirovita priroda poštedjeti od takvog groznog zla-katastrofe.

Alen Brcković, 6.A