Parkirali smo bočno od muzeja i požurili na otvorenje koje je bilo zakazano za 13,00 sati.

Stigli smo ispred zdanja i, naravno, ovjekovječili taj trenutak.

Zatim smo ušli u taj ogromni muzej i uzeli kataloge u kojima su bila ispisana i naša imena.

Odmah smo krenuli u potragu za našim radovima... i našli smo ih. Bili smo uzbuđeni pa smo se opet fotografirali.

Počelo je službeno otvorenje izožbe.

Povodom otvorenja bila je organizirana i predstava s tematikom ptica, ali nismo puno vidjeli radi gužve.

Razgledavali smo radove učenika drugih škola. Bilo je zaista najrazličitijih radova:

...od instalacija...

...do grafika (karton –tisci).

Jedna od škola koje su sudjelovale, ima keramičarsku peć pa smo mogli vidjeti čak i tu vrstu radova!

Pa opet malo grafika (linorez)...

...pa ovakvih radova u kombiniranoj tehnici...

... a bile su tu i ptičje skulpture od sušene gline.

Nakon što smo SVE dobro razgledali, vratili smo se do svojih radova i opet ih fotografirali:

Matejeve ptice

Adrianove ptice

Eleonorinog krškog sokola

Evinog bjeloglavog supa

Tejinu sovu

Laurinu sovu

i Karlovu sovu s karakterom.

 A ovog puta nismo zaboravili ni na Eleonorinog i Anamarijinog pingvina!

S naše izložbe krenuli smo u razgledavanje izložbe koja je u stalnom postavu muzeja, a u sklopu kojeg  do siječnja 2013. godine izlaže najuspješniji dizajner svih vremena (živući i mladi) Karim Rashid (obavezno guglati!)

Izložba je bila fantastična iako sa stručnim vodstvom nismo bili baš oduševljeni (ali bar je bilo besplatno).
Fotografirali smo se visoko na muzejskoj terasi.

A onda smo svi krenuli u isprobavanje najatraktivnijeg umjetničkog djela koje je također dio stalnog postava muzeja - VELIKOG TOBOGANA! Evo kako je to izgledalo...

Cure mašu učiteljici prije ponovnog spuštanja.

Kada smo se svi spustili onoliko puta koliko smo htjeli, odlučili smo prije odlaska posjetiti muzejski dućan. Tamo se može kupiti raznih dizajnerskih i umjetničkih stvarčica, ali mi smo ipak samo razgledavali. Zanimljivo i skupo.
Puni dojmova vratili smo se u našu Zelinu. Sve što je dobro kratko traje, ali nismo bili tužni jer smo znali da smo tog dana oslobođeni nastave pa smo se  s osmjesima na licu uputili našim domovima.

Iscrpan izvještaj o ovom lijepom danu za nas je napisala (a zaslužna je i za fotografije)

učiteljica Nina Kavić.