OBIČAJI NA BADNJAK U ZELINSKOM KRAJU

            Badnjak je oduvijek zauzimao posebno mjesto u pripremi Božića.U mojoj obitelji uvijek je to bio dan ispunjen radošću, iščekivanjem, ali i velikom žurbom jer je trebalo još toliko toga pripremiti u kući i oko nje kako bi slavlje Božića moglo proteći svečano i dostojanstveno.

One obitelji koje imaju stoku, na poseban su joj način na Badnjak posvetile pažnju: staje i drugi prostori u kojima stoka boravi brižno bi se očistili, a hrana koja se životinjama daje na Božić, pripremi se još na Badnjak tako da se na Božić fizički radi samo ono što je neophodno potrebno. I dvorište i okućnica čiste se i pospremaju.

U kućama, pak, osobito ženski članovi obitelji, vrše posljednje kulinarske pripreme. Majka peče kruh, poseban po tome što ga ukrašava pticama od tijesta (tim se kruhom kasnije ukrašava božićni stol). Završavaju se kolači, a cijela se kuća detaljno posprema i čisti.

Pred večer, u sumrak, otac ili netko drugi od mlađih članova obitelji u kuću unosi bor kojega onda svi zajedno, osobito djeca, s velikim veseljem i brižno ukrašavaju.

Kad je bor  ukrašen, kuća pospremljena, poslovi oko stoke završeni, počinje se okupljati obitelj (djeca koja su već otišla od kuće sa svojim obiteljima). Tko god te večeri uđe u kuću pozdravlja s: HVALJEN ISUS I MARIJA! NA TO MLADOM LETU, ZDRAVI, VESELI TUSTI, DEBELI; DAJ VAM BOG SEGA, SAME NE BETEGA! Ovaj pozdrav uobičajen je kroz  sve dane božićnih blagdana, posebno na Novu godinu. U kuću prvi ulaze muški članovi, iz običaja, jer se nekada smatralo da oni izrečenim dobrim željama osiguravaju ostalim ukućanima sreću i blagoslov.

Kad je obitelj na okupu, ulazi kućedomaćin(otac ili djed) i unosi koš slame (slama je u božićno vrijeme simbol jednostavnosti, siromaštva, poniznosti, a opet upućuje i na plodnost, bogatstvo, kruh). Ulazeći sa slamom, otac ili djed pozdravljaju: HVALJEN ISUS I MARIJA! NA TOM MLADOM LETU DAJ VAM BOG PICEKOV, RACEKOV, KRUHA I VINA I BOŽJEGA MIRA! Domaćin rasprostire slamu po podu, a svi okupljeni sjedaju na nju. Domaćica je ranije u posudu pripremila zrnje pšenice, kukuruza i graha i tada domaćin uzima posudu i zrnje prosipa po slami i okupljenima (kao da sije) izgovarajući pri tom riječi: Ču-ču-ču, pi-pi-pi; kao da priziva perad. Slijedi običaj kojem se osobito raduju djeca: domaćin svakoga od prisutnih prima za čuperak kose na tjemenu - običaj koji se naziva KIJEČKANJE i „prodrma“ ga govoreći: OVAK KUKMASTI ČUČEKI BILI.  Naši su stari ovim običajem izražavali nadu da će, u godini koja dolazi, imati brojnu i zdravu perad što im je bilo bitno zbog jaja i mesa. Nama danas ovo je tek lijepo sjećanje na prošlost jer nas jaja, meso, kruh i ostali proizvodi čekaju na policama supermarketa. Nakon što je završilo „kiječkanje“ domaćica i domaćin prisutne nude s kruhom i vinom. Svatko treba gucnuti bar malo vina i otrgnuti barem komadić kruha. Kruh i vino predstavljaju plodove čovjekovog rada i muke, ali njihovi prinosi isto tako predstavljaju čovjeku nagradu za taj isti rad. U današnje vrijeme uz kruh i vino nude se, naravno, sok i kolači. Sve ovo vrijeme čitava obitelj sjedi na podu, na slami.Sada slijedi nezaobilazno pjevanje božićnih pjesama. Čitava obitelj zajedno pjeva: Svim na zemlji, Radujte se narodi – pjesme kojima se na iznimno lijep i dubok način „prepričava“ smisao i radost Božića. U radosnom i svečanom ozračju obitelj se polako razilazi, bliži se već i vrijeme polnoćke. Mlađi članovi obitelji odlaze prije polnoćke čestitati Božić susjedima; ulaze u kuće pjevajući božićne pjesme i pozdravljajući već prije rečenim božićnim pozdravom. Nakon što su završili običaji sa slamom, domaćin i domaćica „popravljaju“ božićni stol: skida se stolnjak i mješavinom sjena i slame (one koja je svečano unesena u kuću) posipaju stol. Preko toga prosipa se još i zrnje pšenice, kukuruza i graha. Na to se stavlja svečani stolnjak, a na njega kruh (s ptičicama), pšenica i blagoslovljena voda. Na jedan ugao stola ispod stolnjaka stavljaju se: brus (simbol žetve), bijeli luk (simbol zdravlja) i gazdin novčanik (da bi u danima koji dolaze uvijek bilo nešto u njemu). Nakon što se „družina“ razišla, domaćini slamu, koja je bila prostrta po cijeloj prostoriji, pospreme pod stol i tu ostaje do 27. 12., blagdana sv. Ivana (u narodu zvanog Januševo). Na Januševo ujutro, slama se iznosi iz kuće, a domaćin od nje izrađuje mala „svežnjeve“, poput malih snopova, i njima taj dan „dariva“ voćke i vinograd: na svako stablo stavi slamu i izgovara: „Ja darivam tebe, ti darivaš mene“. Tim se običajem božićna radost i blagoslov iz kuće i obitelji širi na prirodu i zemlju s kojom je čovjek duboko povezan. Čovjek zemlju obrađuje i čuva, a ona mu zauzvrat daje svoje plodove. Dio božićne slame odnese se i u prostorije gdje žive životinje.

Ovo je samo dio božićnih običaja našega kraja. Sigurno postoje još mnogi koji ovdje nisu spomenuti. No, svi imaju istu poruku: blagoslov, radost i mir koji su u Malom Bogu sišli s Neba na zemlju među ljude, neka se šire na sve ljude dobre volje i neka doista bude: SVIM NA ZEMLJI MIR, VESELJE!

Marina Turčić, diplomirana vjeroučiteljica