Volim svoje djetinjstvo

Volim svoje djetinjstvo jer živim u vrijeme kad nema ratova niti elementarnih nepogoda. Neka djeca nisu imala niti imaju lijepo djetinjstvo. Meni je žao takve djece jer oni ispaštaju. Smatram se sretnom osobom jer se nisam rodio u takvom vremenu. Zgražam se kad vidim kako su neki vojnici mučili ljude. Strahote ne moraju biti samo ratovi, nego i druge nepogode poput poplava, tsunamija, potresa i sl. Neki ljudi su bogati i imaju sve, razbacuju se novcem i hranom, a drugi su siromašni, nemaju svoj dom, nemaju čak niti za kruh. Mislim  da bi ljudi koji bacaju hranu prvo trebali promisliti koliko bi ta hrana značila nekom djetetu koje je gladno i nema što jesti. Samo jedna korica kruha i čaša vode bili bi dovoljni da siromašni prežive. Volio bih posjetiti neki siromašni kraj i pomagati ljudima. Neki se izruguju siromašnima, a zapravo bi im trebali pomagati. Jako cijenim ljude koji pomažu siromašnima jer će ih sigurno jednom Bog nagraditi za to dobro djelo. Da živimo u svijetu gdje svi pomažu jedni drugima, nitko ne bi bio gladan i sva bi djeca imala sretno djetinjstvo. Često s roditeljima nosim staru odjeću u Caritas i time činimo dobro djelo. Pomažući drugima, bolje se osjećam, još više volim svoje djetinjstvo i više cijenim ono što imam.

Marko Vladić, 6. c